Pripremila: Ivana Mrduljaš

Učenici 8. b razreda imali su priliku na satu Hrvatskoga jezika ugostiti našu poznatu atletičarku Blanku Vlašić. Ona je hrvatska rekorderka na otvorenom u skoku u vis, proslavljena olimpijka te vlasnica brojnih odličja pa ju je upoznati bila prava čast. Povodom njezinog dolaska učenici su pripremili razna pitanja na koja je Blanka s radošću odgovarala:

• Koji su vaši osjećaji prije natjecanja?

„Nervoza. Uvijek prije natjecanja hvata me frka. Tip sam osobe koji previše misli. Uvijek razmišljam o situacijama koje će se dogoditi da se mogu pripremiti na njih. To nije baš za pohvalu, no meni je to bio način da se nosim sa stresom jer su očekivanja od mene i od drugih bila ogromna te bih zbog toga uvijek imala tremu večer prije natjecanja. Kada bih došla na stadion, ona bi nestala. Tada bih se koncentrirala na natjecanje i na to što radim te radila ono što je meni najteže – čekala svoj red.“

• Koliko ste se godina bavili ovim sportom?

„Od svoje 13. godine sam se počela baviti baš skokom u vis te sam karijeru završila kada sam imala 35 godina.“

• Tko je bio vaša najveća potpora u karijeri?

„Moja obitelj. Bez njih ništa ne bi bilo jer je nažalost sistem i dalje takav da te se podržava tek kad ostvariš neki rezultat. Ja sam stoga ovisila o dobroj volji svoje obitelji. Mi nismo imali puno financijski, tako da su ponekad moji roditelji znali i posuđivati novac kako bih ja otišla na neko natjecanje te je to bila jedna žrtva cijele obitelji za moj uspjeh koji nije bio garantiran. Također, moj otac je bio moj glavni trener, a uz njega imala sam još jednog trenera samo za skok u vis – Bojana. Dakle, njih dvojica i moja obitelj su moja najveća potpora.“

• Koliko ste imali treninga tjedno?

„Ponedjeljkom, srijedom i petkom imala bih dva, a utorkom, četvrtkom i subotom po jedan. Stvar je u tome da više nije i bolje. Uvijek bih imala tri udarna dana i između bi bili lakši treninzi jer koliko god tijelo pritisneš, toliku mu trebaš dati vremena da se odmori. Nakon što se odmori, ponovno možeš trenirati na visokom nivou. Ako stalno treniraš na visokom nivou, postoji velika mogućnost od ozljede te tada zapravo ideš samo nizbrdo, a ne uzbrdo.“

• Koji vam je omiljeni događaj u karijeri?

„Prvo što mi pada na pamet je skok od 2, 8 m u Zagrebu pred domaćom publikom. To je zaista bila nezaboravna atmosfera koju ja nikada nisam doživjela. Ne mogu niti zaboraviti kada sam prvi put u svojoj karijeri osvojila zlatnu medalju na svjetskom  prvenstvu te je obranila. Također, ne mogu zaboraviti skok pred punim Poljudom. Uvijek sam sanjala da ću napuniti Poljud poput Hajduka te mi je to uspjelo 2010. godine. U mojoj karijeri bilo je mnogo lijepih trenutaka te je teško izabrati samo jedan.˝

• Koji su vaši rituali prije natjecanja?

„Dan prije natjecanja imala bih jedan trening tonizacije da malo napunim mišiće. Uvijek bih nešto čitala ili gledala neku seriju koja me opušta. Nikada u životu nisam igrala video igrice jer je meni to bilo bespotrebno trošenje adrenalina koji mi je bio potreban za samo natjecanje. Svaki put prije natjecanja, nakon ručka bih odspavala što bi mnoge čudilo, no to meni nije bio nikakav problem. Sat vremena prije natjecanja krenulo bi spremanje koje me smirivalo.“

• Koliko bi vam značio pljesak kao podrška publike?

„Atletika je individualan  sport. Tu nemaš podršku svog tima pa sam podršku i potporu pronalazila u publici. Time sam publici htjela pružiti više od skoka, htjela sam im pokazati emociju jer publika ne dolazi vidjeti samo skok, nego i priču te bih se potrudila da kroz skok ispričam priču. Preko pljeska bih osjetila njihovu energiju koja bi me nosila.“

• Koliko imate olimpijskih medalja?

„Nažalost, imam samo dvije i to srebrne. Velika želja mi je bila biti olimpijska pobjednica, a jednom sam zamalo uspjela. Bila sam dva puta svjetska pobjednica, odnosno četiri ako ćemo računati one skokove na otvorenom i u dvorani jer mi u atletici imamo i dvoranska prvenstva. No, nisam uspjela u tom naumu osvajanja olimpijskog zlata.“

• Što vas motivira kad vam je teško?

„Kada sam bila mlađa, motiviralo me to što sam imala ekstreman talent. Smatram da svi mi imamo neki talent koji nas, ako ga slijedimo, može odvesti na pravi put. Stoga je važno da ih pronađemo i razvijamo, a ako ih zanemarimo, čini mi se da ćemo ih tražiti cijeli život. Ja sam imala tu odgovornost jer znam da mi je Bog dao ovaj talent da ga iskoristim. Svoj talent sam slijedila i mnoge su mi se stvari u životu posložile te sjele na svoje mjesto. Svakoga dana bih sama sebi govorila da sam bolja nego jučer te bih ostvarivala neke svoje male ciljeve koji su me upravo dodatno motivirali da nastavim.“

• Imate li neki omiljeni hobi osim sporta?

„Pisala sam od svoje 12. ili 13. godine života. Voljela sam pisati te sam uvijek bila najbolja u pisanim zadaćama. To je bio način da se riješim svojih emocija. Pišući ih na papir, sebi bih olakšala. Imala sam puno pitanja te bi mi ih bilo lakše napisati. I sada pišem neku poeziju ili prozu te mi je to hobi.“

• Kako vam se sviđa uloga majke sada?

„Mislila sam da ne postoji veća emocija nego ona koju osjetiš na terenu, no kad sam postala majka, shvatila sam da to nije tako. To je mene izulo iz cipela jer sam cijeli život bila najvažnija, a sad je neko drugo biće važnije od mene. Ta uloga meni je došla prirodno te je lijepo voljeti nekoga na takav način.“

• Što imate reći za buduće sportaše?

„Jako je važno da se bavite nekim sportom, bili prvi ili zadnji – jer to apsolutno nije bitno. Bitno je da se bavite nekim sportom te da steknete radnu naviku. Ja i sada, kada sam prestala profesionalno trenirati, treniram svaki dan ujutro ili popodne. Moje se tijelo naviklo na sport te to traži i od toga se osjećam bolje. Tako da bih ja svakoga od vas potakla na sport, bez obzira na količinu talenata koje imate. Za one koji su procijenjeni kao vrhunski talenti te imaju mogućnost življenja od bavljenja sportom, preporučila bih im da budu oprezni jer je sport ulaganje na duge staze. On zahtijeva žrtvu, no može vam puno toga vratiti za uzvrat. Evo ja sam sa šesnaest godina otišla u Sydney na Olimpijske igre te sam proputovala cijeli svijet, a za druženje ima vremena i uvijek se može naći vremena. Uz to, nikako ne bi trebalo zapostaviti školu jer je sport zeznut te svaka teža ozljeda može značiti kraj vaše karijere. Tada je uvijek bitno imati plan B.“